Misteriozna ženska G točka, navodni put do potpunoga seksualnog zadovoljstva, može se locirati ultrazvukom, tvrde talijanski znanstvenici.
Neke žene tvrde da se stimulacijom određenog dijela vagine može pokrenuti niz moćnih orgazama, ali liječnici još nisu uspjeli pronaći tu točku. Talijanski znanstvenici objasnili su u magazinu New Scientist da su pronašli područje tanjeg tkiva u žena koje su imale jake vaginalne orgazme. Ipak, specijalisti upozoravaju da možda postoje i drugi razlozi ove razlike.
Postojanje G točke kontroverzno je pitanje još od 80-ih godina, kada je taj izraz korišten u načinu objašnjavanja zašto neke žene ne mogu doživjeti vrhunac seksualnog zadovoljstva stimulacijom vagine, dok druge u tome uspijevaju. Neki specijalisti tvrde da je taj termin doveo do velike zabrinutosti žena koje ne mogu na ovaj način postići orgazam, ali i njihovih partnera.
Posljednje istraživanje provela je dr. Emmanuele Jannini sa sveučilišta L'Aquila, a uključivalo je 20 žena.
Korišten je ultrazvuk kako bi se mjerila veličina i oblik tkiva iznad prvog dijela vagine, mjesta koje se često spominjalo kao misteriozna G točka. Kod devet žena koje su mogle postići vaginalni orgazam, tkivo između vagine i mokraćne cijevi bilo je u prosjeku tanje nego kod ostalih 11 žena koje nisu mogle postići takav orgazam.
"Po prvi put moguće je odrediti lakom, brzom i jeftinom metodom ima li žena ima G točku ili ne", rekla je Jannini. Njenu tezu pokušao je opovrgnuti dr. Tim Spector iz londonske bolnice St. Thomas koji je rekao da bi tanje tkivo moglo biti dio klitorisa, također vrlo osjetljivog dijela. Drugo objašnjenje moglo bi biti da se radi o bolje razvijenoj muskulaturi u tom području.
"Žene bez G točke nisu disfunkcionalne"
Seksualna psihologinja Petra Boynton sa sveučilišta u Londonu u "otkrivanju" G točke vidi cjelokupnu industriju koja nije bila od pomoći ženama jer je one koje ju nemaju etiketirala kao "disfunkcionalne".
"Svi smo drugačiji. Neke žene će imati određeno područje u vagini koje će biti vrlo osjetljivo, a neke neće, ali to ne znači da je to područje baš G točka. Ako žena provodi svoje vrijeme brinući se oko toga je li normalna ili nije, ili ima li G točku ili ne, ona će se usredotočiti na to jedno područje i ignorirati sve ostalo".
"Pogrešno je to što se ljudima govori da je to područje jedini i najbolji način za seksualni odnos", zaključila je Boynton.
G-tačka je ginekološki vanzemaljac
Naziv G-tačka ili Grafenbergova tačka odnosi se na malo, ali vrlo osjetljivo područje na prednjem zidu vagine čoveka. Stimulacija ove tačke trebala bi dovesti do nadprosečnog seksualnog uzbuđenja i snažnog orgazma. Iako su mnogi uvereni u njeno postojanje, dokazi za to vrlo su oskudni.
Ejakulacija kod žena
U središtu kontroverze oko G-tačke nalazi se i ženska ejakulacija; neke žene prilikom orgazma izlučuju veće količine tekućine, dovoljne da skvase čaršav. Mnogi smatraju kako je G-tačka ženska prostata te da njena stimulacija uzrokuje ejakulaciju. Godinama je važilo standardno objašnjenje po kojem je "ejakulat" u biti mokraća istisnuta iz mokraćnog mehura zbog povećane napetosti mišića tokom orgazma.
Naziv
Ime G-tačka skovali su Addiego i saradnici 1981. kako bi odali priznanje dr. Grafenbergu koji je, po njihovoj tvrdnji, prvi predložio postojanje takvog područja u članku objavljenom 1950.
Engleski naziv: G-spot
Istorija ženske ejakulacije i G-tačke
Kroz Istoriju se ponavljaju opisi izbacivanja tekućine iz vagine prilikom seksualnog uzbuđenja i/ili orgazma. Ove se reference pripisuju i Aristotelu i Galenu. U klasičnoj literaturi takođe se spominje taj fenomen, ali nije moguće utvrditi jesu li to autori videli, ili su pisali o iskustvima drugih osoba. Autor prvog modernog opisa ženskih genitalija i pitanja ženskog ejakulata je norveški lekar Regnier De Graaf koji je u 17. veku detaljno opisao spolni izgled mokraćne cijevi i žlezde koje je okružuju te za njih dodao da bi se mogle zvati ženska prostata. Prostata žena nije bila upitna sve dok dvesto godina kasnije dr. Alexander Skene, profesor ginekologije u bolnici Long Island College Hospital u New Yorku, nije napisao članak u kojem detaljno opisuje različite žlezde i vodove koji okružuju mokraćnu cev. Otada su te žlezde poznate pod nazivom 'Skeneove žlezde'.
Njemački ginekolog Ernst Grafenberg 1950. je u članku objavljenom u časopisu International Journal of Sexology pisao o izbacivanju tekućine iz mokraćne cijevi tokom seksualnog uzbuđenja te o svom uverenju kako ta tekućina nije mokraća već sekret koji izbacuju uretralne žlezde povezane sa erogenom zonom u prednjem zidu vagine.
Naučna je javnost velikim delom bila skeptična u vezi ženske ejakulacije jer nije bilo jasno otkud ejakulat dolazi, je li zaista ima istu konzistenciju kao muški ejakulat ili se radi o stres inkontinenciji - nevoljnom izlasku mokraće iz mehura. Naziv "ženska ejakulacija" pojavljuje se u radovima Sevely i Bennetta (1975) i Belzera (1981) i tada se definiše kao "izbacivanje tekućine" koja je barem delomično podudarna muškom ejakulatu, a ne drugim tekućinama koje se mogu potencijalno izlučiti tokom ženskog orgazma - mokraća i vaginalni sekret.
Naziv G-tačka prvi je put predstavljen javnosti 1982. godine kad je objavljena popularna knjiga o ljudskoj seksualnosti "The G spot and other recent discoveries about human sexuality". Autori Ladas, Whipple i Perry su se pozivali na Grafenbergov članak u kojem se spominje erogena zona u prednjem dijelu vagine.
Postoje li dokazi?
Istraživanja pokazuju kako je verovanje u postojanje G-tačke široko prošireno, barem među profesionalnim ženama. Upitnik sa 192 pitanja o ženskoj seksualnosti poslan je uzorku od 2350 žena zaposlenih u zdravstvu u SADu i Kanadi. 55% žena ispunilo je upitnik; 84% od njih "veruje kako postoji vrlo osjetljivo područje u vagini" koje odgovara popularnoj G-tački. Najpopularnije knjige o seksualnosti postojanje G-tačke uzimaju zdravo za gotovo; čak i američki fakultetski udžbenici pišu kako je tačka "smeštena na prednjem zidu vagine, otprilike jedan centimetar od površine, na trećini ili polovini puta od otvora vagine".
S obzirom na široko prihvaćeno uverenje o postojanju G-tačke, normalno je očekivati da postoji mnoštvo naučnih dokaza o tome. Takvih dokaza je, međutim, vrlo malo. Dva se tipa dokaza obično navode: prvi je bihevioralni (temeljen na proučavanju ponašanja), a drugi se temelji na tvrdnjama o ženskoj ejakulaciji. Pitanje ženske ejakulacije ovdje je važno jer se obično spominje zajedno s G-tačkom i navodno potvrđuje njeno postojanje. Osim toga, neki autori pogrešno tumače postojanje žlezda u ženskoj vagini koje mogu dovesti do ejakulacije.
Bihevioralni dokazi
Ladas i saradnici objavili su anegdotalne slučajeve žena koje su doživele snažne orgazme nakon stimulacije G-tačke. Osim ovih anegdotalnih prikaza, postoje svega dva naučna članka u kojima se objavljuje efekt simulacije ovog specifičnog područja. Prva studija govori o jednoj ženi koja je imala "dublje" orgazme kad joj je stimulirana G-tačka. Tokom pregleda ženi je stimulirano područje gdje bi se trebala nalaziti G-tačka i navodno je područje usled stimulacije "naraslo za 50%". Goldberg i saradnici su dvije godine kasnije ispitali jedanaest žena kako bi utvrdili postoji li G-tačka i kakva je tekućina koja izlazi tokom eventualne ženske ejakulacije. Dva ginekologa su pregledala svaku ispitanicu i za to su prošli poseban trosatni trening. Trening se sastojao od "posebnog tipa pregleda vagine s obje ruke kao i seksološki pregled tokom kojeg su pipali cijelu vaginu u smeru kazaljki na satu". Korišćenjem ove tehnike, dva su ginekologa zaključila kako četiri od jedanaest ispitanica imaju G-tačku.
Ovi dokazi su upitni čak i da je ovakvom tehnikom G-tačka utvrđena i na mnogo većem broju žena jer će gotovo svaka nežna stimulacija vagine rukom u povoljnim okolnostima dovesti do seksualnog uzbuđenja pa i do orgazma. Ako stimulacija rukom područja gdje se navodno nalazi G-tačka dovede do seksualnog uzbuđenja to nije dokaz da je to područje po građi drugačije od ostatka vagine. Ispitanice u ovom istraživanju su znale da istraživači traže G-tačku, kao i ginekolozi i u takvim uslovima i to lako može dovesti do drugačijeg odgovora na podražaj.
Grafenbergov originalni rad iz 1950-e takođe ne donosi nikakve konkretne dokaze već autor piše o svom uverenju kako je ejakulat rezultat stimulacije 'erogene zone uz mokraćnu cijev u prednjem zida vagine'. U tom se radu ne spominje nikakva "tačka".
Dokazi o ženskoj ejakulaciji
Drugi izvor dokaza za postojanje G-tačke jeste tvrdnja da žene ponekad ejakuliraju tekućinu tokom orgazma, a koja nije mokraća (urin). Grafenberg je pisao o mogućem postojanju takve ejakulacije. Ladas i saradnici su u svojoj knjizi tome posvetili celo poglavlje koje se sastoji od incidentalnih opisa dobijenih od žena. Belzer i saradnici smatraju žensku ejakulaciju mogućom na temelju takvih opisa i razgovora s malim brojem žena Nekoliko naučnika provelo je hemijske analize ženskog ejakulata, međutim takvih je studija malo, broj ispitanica je uvijek mizeran i rezultati nisu podudarni. Addiego i saradnici analizirali su mokraću i ejakulat od jedne ispitanice i zaključili kako u ejakulatu ima više prostatične kisele fosfataze, što bi bio indirektni dokaz za postojanje "ženske prostate". Istraživanjima je dokazano kako ove prostatične sastojke izlučuju Skeneove žlezde.
U drugim se studijama mokraća i "ejakulat" nisu razlikovali. Dokazano je i kako pojačana stimulacija tokom seksualnog uzbuđenja može dovesti do nenamernog otvaranja ušća mokraćnog mehura, bez obzira radi li se o stimulaciji klitorisa, vagine ili oboje. To znači da stimulacija prednjeg zida vagine nije jedini preduslov za izbacivanje tekućine tokom orgazma. Iako se u ženskom ejakulatu nalaze prostatične komponente iz Skeneovih žlezda, one se u mokraćnoj cevi mogu pomešati s mokraćom isceđenom tokom orgazma. Zasad ne postoje dokazi po kojima se ejakulat izlučuje isključivo is Skeneovih žlezda. Dok je nedvojbeno potvrđeno kako određeni broj žena tokom orgazma izlučuje tekućinu (ejakulat) iz polnih organa, još uvijek nije jasno o kakvoj se tekućini točno radi i otkud poteče. Kod nekih je žena verojatno sama mokraća, kod drugih mješavina mokraće i izlučevina Skeneovih žlezda, a kod nekih možda u potpunosti dolazi iz Skeneovih žlezda ili neke X-tačke koja tek što nije otkrivena.
Anatomski argumenti
Naučnici su razmotrili i anatomski pristup pitanju prisutnosti prostatičnih komponenata u ženskom ejakulatu koji se sastoji od proučavanja građe tela.
Ukoliko žena ejakulira tekućinu koja nije mokraća ili ima sastojke koji se ne nalaze u mokraći, onda ta tekućina ne dolazi iz mokraćnog mehura ili bar ne isključivo iz mehura. Ako Skeneove žlezde odgovaraju prostati, moglo bi se očekivati da su njihove izlučevine slične onima iz prostate. Tu su hipotezu testirali Tepper i saradnici. Uzeli su osamnaest uzoraka od obduciranih tela te jedan uzorak dobijen nakon hirurškog zahvata. Uzorci žlezda su secirani i testirani na imunološke reakcije i prisutnost kisele fosfataze specifične za prostatu te prostatičnog specifičnog antigena (PSA). Rezultati su pokazali kako parauretralne žlezde zaista poseduju antigene supstance identčne onima iz prostate. Ti su rezultati kasnije potvrđeni radovima drugih autora. Temeljem ovih nalaza Zaviacic i Ablin su predložili da se više ne koristi naziv Skeneove žlezde već ženska prostata. Bez obzira na naziv, ova istraživanja daju sledeće objašnjenje ženske ejakulacije: stezanjem mišića oko mokraćne cevi tokom orgazma dovodi do otpuštanja sekreta iz Skeneovih žlezda i stoga se u ženskom ejakulatu može naći veća količina prostatičnog specifičnog antigena i kisele fosfataze.
Ovaj koncept žlezda koje otpuštaju nešto pogrešno je povezan s navodnim područjem s velikom količinom živčanih završetaka koje bi dovelo do pojačane stimulacije. U udžbeniku kojeg su autori Crooks i Baur navodi se kako je G-tačka "sastav žlezda (Skeneove žlezde) i odvoda koji okružuju mokraćnu cev".
Ukoliko G-tačka zaista postoji, onda je sigurno nešto više od "sastava žlezda i njihovih odvoda". To bi trebalo biti područje bogato živčanim završecima, ne žlezdanim vodovima.
Histološka istraživanja analizom tkiva pod mikroskopom dosad nisu dokazala postojanje područja vrlo bogatog živčanim završecima koje bi moglo biti G-tačka.
Pitanje postojanja G-tačke nije samo pitanje od sporednog anatomskog značenja. Mnoge žene vjeruju kako G-tačka zaista postoji. Ako G-tačka ne postoji, žene su poprilično dezinformisane o svojim telima i seksualnosti. One koje ne uspeju "pronaći" svoju G-tačku mogu stoga biti ozbiljno razočarane.
G-greben
U nedostatku dokaza o postojanju G-tačke, mnogi se hvataju za slamke i menjaju defenicije ove iluzorne erogene zone. Autor Gary Schubach tvrdi da erogena zona u prednjem zidu vagine postoji, ali da nije "tačka" nego "kresta", odnosno greben. G-greben je, po njemu, mesto na kojem se Skeneove žlezde izbočuju u vaginu. Svoju tvrdnju argumentira nalazima slovačkog patologa Milana Zaviacica koji je većinu radnog veka proveo u istraživanju Skeneovih žlezda, naziva ih 'ženska prostata' te tvrdi kako one imaju erogena svojstva. Profesor Zaviacic, preporučuje i prilagođenu misionarsku pozu kojom se Skeneove žlezde bolje stimuliraju i omogućuje intenzivnije uzbuđenje i bolji orgazam.
G-vanzemaljac
Iako je verovanje u postojanje G-tačke vrlo prošireno, dokazi za njeno postojanje su toliko oskudni da ih gotovo i nema. U naučnoj literaturi je objavljeno zanemarivo malo članaka na ovu temu i opisani su dokazi sumnjivog kvaliteta. Zanimljivo je kako članci koji opisuju dvanaest žena od kojih je pet "imalo" G-tačku mogu proizvesti takav talas dezinformacija. Anatomska i histološka istraživanja dosad nisu dokazala postojanje G-tačke i poprilično je neverovatno da je ta struktura uspjela izbeći naučnicima tokom svih ovih godina i napredaka u medicini.
Dok se ne objave histološka i anatomska istraživanja koja će naučnim metodama i na velikom uzorku žena dokazati njeno postojanje, G-tačka ostaje ginekološki vanzemaljac: svi je traže, svi o njoj govore, ali njeno postojanje nije dokazano objektivnim naučnim metodama.
RSS Feed