Picture
  • Nema ničeg uzbudljivijeg od traganja za tzv. Vremenskom mašinom, spravom koja bi nas na pritisak dugmeta odvela u daleku prošlost ili, još bolje, u daleku budućnost. Uz H.G. Velsa i njegov legendarni roman ima niz urbanih legendi o tome kako su neke grupacije uspele ovladati tehnikom putovanja kroz Vreme i tako pronikle u nezamislive tajne. Niko nije imun na ovakve priče, ma kako one zvučale neverovatno.
  • Od svih priča, dve su mi zapele za oko još pre više od jedne decenije. Prva i puno maštovitija bila je ona o projektu Montauk, koji se od 1963. naovamo navodno odvijao u vojnoj bazi Montauk, tačnije u njenom delu poznatom pod imenom Camp Hero. Baza se nalazi na vrhu Long Ajlenda, nedaleko Njujorka i obično je obavijena mističnom maglom.
  • Sada napuštene vojne instalacije više ne pružaju mnogo argumenata da se ovde odvijalo nešto toliko fantastično da i najveći vernici teorija zavere na priču o Montauk dižu obrvu. Druga se legenda odnosila na nešto živo i stvarno u italijanskim Alpima, nedaleko Torina. Zabačena dolina Valchusiella skriva podzemni hram poznat kao Damanhur.
  • Ovo mesto je stvorio neobičan, stidljiv lik Oberto Airaudi koji je stvorio čitavu mistično-naučnu dogmu o putovanju kroz Vreme. I ne samo to. Na još uvek nejasan način je u tajnosti izgradio podzemne dvorane i to nakon što je uklonio čak 4000 kubnih metara žive stene a da to niko nije primetio. Prekrasno uređene dvorane podzemnog kompleksa skrivaju poprišta netipičnih paganskih rituala kojima se pokušavaju evocirati drevna božanstva i iskoristiti energija koju ona imaju u jednoj verziji kolektivne svesti.
  • I Airaudi tvrdi da Damanhurijanci mogu putovati kroz Vreme, ali je njegova verzija nešto manje atraktivna. Naime, putovati je moguće samo u prošlost ili posećivati udaljene asteroide u sadašnjosti. Budućnost je zbir različitih mogućih ishoda događaja koji su pokrenuti u našem vremenu, dakle nije definisana. Pa se onda u nju ne može ni putovati.
  •  
  • Pokušao sam doći do Prestona Nicholsa, čoveka koji je u svojim sada već kultnim knjigama podrobno opisivao kako se prisetio potisnutih sećanja na svoj rad u podzemnom kompleksu baze u Montauku. Celo se područje prostiralo ispod samog mestašca Montauk, a zapošljavalo je nekoliko stotina istraživača smeštenih na 12 podzemnih spratova.
  • Nakon što je prestao da radi za svog poslodavca, neku od bezbrojnih tajnih agencija, Nicholsu je navodno obrisano sećanje na sve što je video. Na ne baš sasvim jasan način memorija mu se vratila i on je odlučio da progovori o najvećim misterijama svih vremena. Znao sam da živi negde na Long Ajlendu, ali tačnu adresu nije niko znao, pa sam posegnuo za još jednom vezom iz američkog okultno-naučnofantastičnog podzemlja – dr Davidom Andersonom.
  • Nekadašnji inženjer u NASA-i je osnovao Institut za putovanje u Vremenu u kojem je, kako mi je rekao, konstruisao cilindar prečnika dvanaestak centimetara unutar kojeg je Vreme teklo 300% brže nego izvan njega! Verovao je da ta promena može biti kobna za ćelije raka i predvideo da će ovakva, prilagođena tehnologija, jednog dana dati fenomenalne rezultate, ne samo u lečenju malignih bolesti, već i uzgoju semenki danas nezamislivih svojstava. Anderson je bez sumnje obrazovan stručnjak koji dobro poznaje neke aspekte takvih rubnih istraživanja, no od njega nisam čuo ništa što bi me moglo uveriti da je takva manipulacija uopšte moguća.
  • Znao sam da poznaje Nicholsa i zamolio ga da me s njime poveže. Zatražio je nekoliko dana i javio se relativno brzo, rekavši mi da se trebam pojaviti u hotelu „Hilton“, na delu Long Ajlenda u kojem je verovatno Preston Nikols živeo. Kiša je lila kao iz kabla kada smo se moj prijatelj Richard Handel i ja preko Ionkersa i Harlema uputili prema odredištu na kojem ću konačno sresti ikonu Nev Age fanatika koji nisu dvoumili oko toga da li živimo u dobu fundamentalnih prodora prema Svemiru.
  •  
  • Sedeli smo u caffeu hotela, ali se Preston nije pojavljivao. Anderson nije pokazivao nervozu i mirno je ispijao kafu. Ni nakon sat vemena nije delovao vidno zabrinut. Nisam znao da li je tako zbog relativnosti protoka vremena ili je naprosto bio naviknut na takvo Nicholsovo ponašanje.
  • U jednom mi je trenutku rekao da je Preston malo paranoidan što se pokazalo tačnim kada se pojavio na vratima, mokar od kiše i sa predlogom da odmah odemo njegovim vozilom kod njega kući, na sigurnije mesto. Vozilo je bilo stari narandžasti školski autobus s golemom antenom koja je bila omotana oko celog trupa krntije. Dok sam cupkao na parkiralištu, pojasnio mi je da „oni mogu da prodru u naš mozak na frekvenciji od 435 MHz i ovo je jedina zaštita“.
  • U autobusu je spavao njegov pas, sasvim nezainteresovan i očito naviknut na iznenađenja. Nehotice mi je na pamet pala zlobna misao da je pas možda dobro maskirani agent kakve tajne službe, ali sam se suzdržao od komentara. Izabrao sam radije toplu kafeteriju hotela. Preston je pristao ali je napomenuo da se ne sme zadržavati predugo, zbog bezbednosnog rizika. Bio je to veliki i nezgrapan čovek kojem je košulja delimično skrivala povelik stomak. Govorio je nekako čudno, ali se uskoro ispostavilo da izvrsno barata pojmovima fizike koji su mogli predstavljati njegovu vezu sa eksperimentom.
  • Pojasnio je da je inženjer elektrotehnike i da se u centru projekta Montauk našao igrom slučaja. Kako to da još okolo hoda živ, iako navodno izdaje najmračnije tajne svih vremena, nije pojasnio uverljivo. Podsetio me na teoriju da se „prozor mogućnosti u Vremenu“ otvara svakih 20 godina, a sve je počelo još 1923. godine kada je, kako me je uveravao, nezaobilazni Alister Krouli „otvorio tunel između engleskog druidskog svetilišta Men-an-tol i tačke na Long Ajlendu, nedaleko Montauka“.
  • Obavio je to složenim magijskim ritualom, 12. avgusta. Kasnije ću ustanoviti nešto neobično. Istraživanjem Kroulijevih dnevnika saznao sam da je tog dana bio prehlađen i sedeo kod kuće. Dakle, bio je ili daleko od Men-an-tola ili je svoje učešće u operaciji otvaranja neke vrste prostorno-vremenske pukotine utajio. Što baš nije, znajući njega, jako verovatno.
  •  
  • Kako dalje teče priča, ovu je neobičnu karakteristiku Vremena iskoristila ekipa naučnika za već legendarni Eksperiment Filadelfija, 28. oktobra 1943. godine. Radilo se o eksperimentu kojim je američka mornarica htela istražiti moguću nevidljivost za radare broda koji bi sadržavao neku vrstu jakog rotirajućeg magneta u svom trupu.
  • Nečeg u celoj priči izgleda da ipak ima jer se spominje tim naučnika sa Univerziteta u Čikagu koji je još u ranim tridesetim prošlog veka podstakao ova neobična istraživanja koja su trebala Amerikancima dati značajnu vojnu prednost pred drugim silama tog vremena. Tako se spominje dekan tog univerziteta dr John Hutchinson, austrijski fizičar Kurtenauera, Albert Ajnštajn, čak i Nikola Tesla koji je, prema nekima, dao ideju za „nevidljivi brod“.
  • U priči se pojavljuje i genijalni mađarski naučnik John Erich von Neumann. Uglavnom nepotvrđena priča prilično nepouzdanih svedoka spominje ratni brod USS Eldridge u luci Norfolk, koji pred zbunjenim posmatračima zaista postaje nevidljiv da bi se nakon sat vremena pojavio na jednom drugom mestu, ali sa posadom koja je delimično poludela od šoka a delimično se naprosto stopila sa metalnim delovima broda!
  •  
  • „Vremenski portal“ je stvoren, rekao mi je Nichols. Proračuni su pokazivali da će se opet aktivirati za 20 godina, pa je baza Montauk, prvobitno namenjena ranom otkrivanju sovjetskih aviona koji bi se kretali prema Njujorku, pretvorena u istraživački centar čudnovatih ambicija.
  • Sve su pokrenuli još uvek živi učesnici filadelfijskog fijaska, prvobitno se nadajući usavršavanju „elektromagnetnog oklopa“. Međutim, ono što će se pred njima otvoriti biće mnogo značajnije od poboljšane ratne tehnologije. Kako kažu dobro upućeni, projekat Montauk je neka mešavina Reichovih metoda manipulacije hipotetičkom orgonskom energijom i iskustava baratanja elektromagnetizma iz filadelfijske luke.
  • Drugim rečima, u Nicholsovim se opisima gubi granica između mentalnih procesa, paranormalnih i medijskih sposobnosti i fizike budućnosti. Kao centralni deo mi je opisivao „stolicu iz Montauka“ na kojoj je sedeo posebno uvežbani medij koji je uz pomoć jakih energetskih polja otvarao tunel kojim se moglo odšetati u prošlost ali i budućnost! Nezgodno je bilo to da se „tunel“ koji put iznenada zatvori i onaj koji se u njemu našao bio je zauvek izgubljen u „paralelnim dimenzijama“.
  • Nichols i drugi učesnici eksperimenta su se setili nečeg jezivog. Posebni su timovi agenata otimali beskućnike sa ulica Njujorka i koristili ih kao kuniće u ranoj fazi otvaranja „tunela kroz Prostor i Vreme“. Kako mi je rekao, tako ih je za vreme najintenzivnijih istraživanja od 1983. godine naovamo zaglavilo desetak hiljada! No, kako većina nije imala porodice ni prijatelja, to niko nije primetio.
  •  
  • Nisam odolio pitati ga što je ono najbizarnije što je video u vreme svog rada u podzemlju Montauka. „Poslali smo u prošlost jednog subjekta koji je sreo Isusa lično! – Rekao mi je mrtav hladan. „Hmmm, još mi nije jasno kako je moguće da je Isus znao ko je on i rekao mu da istoriju ne može promeniti.
  • Čak mu je dao krv za koju smo kasnije utvrdili da je grupe A. Nije izgledao kako ga danas prikazujemo već kao tipični Jevrejin tog vremena … „. Nisam mu verovao ni jedne reči ali je storija ovog tipa bila tako dobra da sam nesvesno poželeo da bude istinita. Život bi bio tako uzbudljiv da je to moguće, pomislio sam. Dok su mi se misli rojile glavom, Nichols je nastavio sa svojom top listom naj avantura u Montauku. „Ima onih koji su doputovali iz budućnosti u prošlost da bi izmenili sadašnjost – tvrdio je – i ostavili tragove po kojima to možemo dokazati…“.
  • Kada se upustio u navođenje imena osoba koja su s vrtela oko Vilson, Cameron i Duncan, stvari su se komplikovale do te mere da sam sasvim izgubio nit njegovog izlaganja koje je za njega, međutim, imalo savršenog smisla i toliko je mešalo perioda da sam sebi postavio pitanje da li su svi ti putnici kroz Vreme mogli pratiti ono što im se događalo.
  • Kako se priča o Montauku razvijala, pojavili su se i neki drugi navodni učesnici eksperimenta, na primer izvesni Stuart Sverdlov koji je preko „stolice“ strahovito pojačao svoje mentalne sposobnosti, ali uz cenu duševnog zdravlja. Oboleo je od postraumatskog sindroma a tvrdio je da su „stolicu“ zapravo konstruisali vanzemaljci zelene kože i nalik reptilima koji su na Zemlju stigli iskoristivši prostorno-vremenski otvor iz Montauka. On je prvi naveo da se ista takva „stolica“, zapravo njegova britanska verzija, nalazi na obalama reke Temze.
  • Kako je konačno, uz velike žrtve, stabilizovan „tunel u Vremenu“ koji je vodio u bilo koji deo istorije na bilo kojoj lokaciji, temporanauti iz Montauka su lansirani u hodnike golemih piramida na Marsu u kojima su nađeni dokumenti o postojanju kolosalne civilizacije na ovoj planeti. Davno pre pojave Čoveka na Zemlji, eksperimentiralo se i sa teleportacijom kao i mogućnošću putovanja na udaljene planete kroz ono što iz filmova znamo kao hiperspejs, odnosno hipersvemir.
  • Najčešće su za ulogu temporanauta pripremani jako mladi ljudi od kojih su mnogi umrli i sahranjeni su na terenima baze, a oni koji su preživeli, kada bi počeli pokazivati znake zamora bili bi podvrgnuti posebnoj tehnici pranja mozga pomoću koje su im u glavama stvarane „paralelne osobe“ sa sećanjima na događaje koje nikada nisu doživeli. Kako je to opisivao Nichols, jednostavno su im usađena sećanja na čitav jedan novi život i mnogi su od njih nastavili svoj put sa novim identitetom!
  •  
  • Ovde se ceo film zakuvava do nivoa na kojima je nemoguće reći šta bi eventualno mogao biti makar odraz istinitih događaja a šta fantazmagorija koja se graniči sa psihozom. Zagonetni von Neumann se pojavljuje čitavo vreme iako je umro još 1957. godine. Na pitanje kako je to moguće, Nichols pojašnjava da se u SAD skrivao pod imenom Reinhardt a on ga je našao u skromnoj kući na Srednjem Zapadu.
  • Takođe ispranog mozga. Likovi iz njegove priče kao da istovremeno postoje i ne postoje u vremenu u kojem živimo, a on tvrdi da „je tunel još otvoren i luta naokolo, pa možemo u njega upasti i slučajno“. Zanimljivo je da će u godinama nakon mog susreta na Long Ajlendu javnost zapanjiti i profesionalni američki rvač Rob Van Dam koji je navodno zaglavio na sat vremena, po našim merilima, u nekoj vrsti „vremenskog tunela“ gde je sreo Nikolu Teslu koji mu je rekao „da će se vratiti 2007, i sve privesti kraju… „! Da li se naš Nikola razbesneo kada je video šta su od njegovog dela načinili Amerikanci ili je to halucinacija rvača željnog promocije, nemoguće je reći.
  • U svakom slučaju, pitao sam Prestona može li reći nešto što će se dogoditi za razliku od svega što mi je ispričao a već se dogodilo. On je tada, dakle pre desetak godina, pitanje dočekao spremno i pojasnio mi da će se „Vremenska Vrata otvoriti 2003., dve decenije nakon što je definitivno obustavljen projekat Montauk i to u gradiću Sterling u saveznoj državi Pensilvaniji…“. Ne znam ni gde se spomenuti gradić nalazi niti sam ikada nakon toga nešto čuo o tome, ali tada sam naprosto morao pitati zašto bi neko obustavljao projekat koji je doneo toliko nade za putovanje prema zvezdama.
  • U bazi Montauk se iz „paralelnih dimenzija“ pojavilo nešto što će kasnije zvati „Monstrum iz Montauka“. Sasvim nejasna izvorna fotografija pokazuje golemu životinju nalik gorili, a navodno je ista ta gošća uništila podosta tehnike u bazi i zapretila životima istraživača.
  • Mozgovi projekta su zaključili da smrtnu opasnost za čovečanstvo predstavljaju i drugi životni oblici, posebno virusi, koji bi mogli navaliti iz drugih svetova pa je projekat ukinut. Ili je samo nastavljen negde drugde. Kao što to biva kod svih teorija zavere. Zanimljivo je da vrlo popularan film prema romanu Stivena Kinga, „The Mist“ („Magla“), tretira probleme koji bi se javili kada bi iz pukotine u Vremenu na Zemlju nahrupila gomila monstruma iz životinjskog carstva. No, priča o montauškoj zveri ne završava u kafeteriji hotela „Hilton“, tog kišnog popodneva.
  • Na obalama Long Ajlenda je jednog dana isplivao leš nepoznate životinje za koju se odmah počelo govoriti da je zver koja je zaglavila u našem prostorno-vremenskom kontinuumu. Iako su neki pokušavali da dokažu da se radi o rakunu, morskoj kornjači, glodari, psu, kojotu ili ovci, nijedno objašnjenje ne može pojasniti izgled kreature na slici koja je obišla svet zavera i mašte.
  •  
  • Carla Allena, čoveka koji je u javnost lansirao pripovest o eksperimentu Filadelfija proglasili su „psihički nestabilnom osobom“ a Duncana Camerona, Stuarta Sverdlova, Prestona Nicholsa i druge koji su tvrdili da poznaju tajne projekta Montauk „ljudima bujne mašte“. No, Enrica Cheka, špansko-ruskog disidenta koji se u SAD pojavio 1988. godine izgleda da su shvatili ozbiljno.
  • Naime, on je reporteru Njujork Tajmsa pokazao satelitski snimak iz 1970. na kojoj je navodno vidi „vremensko-prostorni mehur“ nedaleko Montauka. Dan nakon toga provaljeno mu je u stan i odnesen samo spomenuti snimak. Jesu li na delu „ljudi u crnom“, mašta ili najveća tajna svih vremena? Bilo što bilo – zabavno je.




Leave a Reply.

    Author

    ๑۩۞۩๑ Radio Stela ๑۩۞۩๑ 

    Archives

    July 2012

    Categories

    All

    Tekstovi su preuzeti sa drugih izvora !